Kao što je sinoć obećao, Viktor dolazi u ranu zoru i budi nas. Silazimo dole trljajući oči, a on nas dočekuje s širokim osmehom. Nakon nekoliko jutarnjih šala gazda nas vodi da nam pokaže šta je danas na redu da se odradi. Pratimo njegove korake i ponovo se slažemo sa svime što je rekao. Na početku današnjih radova smo bili mali šegrti i jedva da smo išta pomogli. Kako Viktor u svom poslovnom kompleksu ima i autopraonicu, redovno mu mušterije dovoze kola, a češće donose tepihe na pranje. Dužnost da tepisi budu čisti pripada dvema radnicama. Mi nalazimo za shodno da im pomognemo oko premeštanja i nošenja tepiha na sušenje.

Kad već ne možemo puno oko Rina da čačkamo, bar malo da fizikališemo. Udruženim snagama 20-ak opranih tepiha je brzo bilo spremno da ih pokupe njihovi vlasnici. A nakon ovog posla malo smo ogladneli. Taman je i bilo vreme za ručak, pa odlazimo u našu stolovaju. Tri ženice koje nas poslužuju svaki dan već znaju šta će da nam spreme i dok smo ulazili uz osmeh dobacuju “spremno za minutu”. Sa njima se družimo već peti dan pa ih zanima otkud nas ovde. U nekoliko kratkih crta pokušavamo da objasnimo kako smo dospeli u Kloči, ali i čime se inače bavimo i šta radimo na ovom putovanju. Iako jedva parlamo ruski, čini nam se da su veći deo priče razumele.

Vrateći se nazad do radionice možemo da primetimo napredak. Skoro svi detalji oko stuba su sređeni, pa ga majstori spuštaju da vide kako će zadnji deo Rina da leži na putu. Prvi put za četiri dana vidimo Rina kako se oslanja na sve šape. Konsultujući se sa nama, Viktor i ekipa podešavaju visinu zadnjeg dela automobila. Uz pozitivne reakcije, nama dvojici je čudno da vidimo da će sada Rino biti visok. Da da, neće više biti udaljen od zemlje 15-ak centimetara. Sad je bar 20, ako ne i 25 centimetara razmaka između tla i njega. Usled obilatog ručka, malo nam se prispavalo. Odlazimo do sobe i ne navijamo alarm. Kad god ustali, ustali. Kada sam se trgao i video da na tabletu piše 9:45 pomislio sam da spavali 15 sati. Napolju je sunce i dalje bilo prisutno. Međutim, potrebno mi je bilo razbuđivanje da bih shvatio da je i dalje isti dan.

Ošamućeni od spavanja izlazimo napolje na svež vazduh. Jedva da smo ga udahnuli od komaraca. Napali su nas u momentu, pa smo samo zalupili vrata da izbegnemo ujede i moguće češanje. I ovo veče ćemo provesti među naša četiri zida. Opet spas tražimo na internetu koji nam je najbolji drug od kako smo ovde. Pošto ne možemo sa sigurnošću da kažemo kako popravka napreduje, zainteresovanima iz Srbije govorimo da će uskoro sve biti u redu. Nas dvojica svaki dan analiziramo povratak do domovine. Na mapi gledamo kojim putevima je najbolja prohodnost, gde nas mogu zadesiti čekanja, šta dalje obići i gde se zadržati. Shvatamo da ćemo zbog ove situacije morati prelaziti više kilometara dnevno. Možda ćemo Rina u pojedinim situacijama namučiti, ali obećavamo jedan drugom da ćemo se brinuti o njemu. Napolju je mrak pao tek negde posle 11 časova, a nama se ne spava zbog posle-podnevne “dremke”. Dogovaramo se koji ćemo film gledati i biramo jedan sa Denzelom Vašingtonom. Malo duža radnja filma Američki gangster nas je taman držala budnim do kad je trebalo. Po završetku filma proveramo da li su komarci još aktivni. Temperatura je opala pa su nestali. Za svaki slučaj brzinski peremo zube s balonom vode i vraćamo se na udoban dušek.