Petog dana putovanja odlučujemo se za drugačiji scenario nego ranije. Preko dana ćemo obilaziti Varšavu, a predveče krenuti za Minsk. U hostelu smo uplatili doručak po principu “all you can eat” i pošteno se najeli. Tu smo upoznali Adija iz Izraela sa kojim smo uz jutarnju kafu proćaskali o avanturama na koje smo se uputili. Sat je otkucavao 10 časova što je značilo da moramo poći do ambasade. Ljubazno nas dočekuju, sa gospođom Oliverom počinje razgovor, a ubrzo sa sastanka stiže i sam ambasador. Nakon jednog lepog i prijatnog druženja ponudili su da nas odbace do starog grada, dok nam Rino odmara sa natpisom “Gość Ambasady Republiki Serbii”.

Vraćajaći se po Jugića puni utisaka obilaskom Varšave i panoramskog pogleda na istu, bivamo prijatno iznenađeni. Naime, od strane naših domaćina pozvani smo da ručamo u restoranu Srpski klub. Slušajući domaću muziku i naš jezik uživamo u ukusnim porcijama hrane. S izrazitim rečima zahvalnosti na gostoprimstvu pozdravljamo se i upućujemo prema novoj destinaciji.

Rino ne pokazuje oduševljenje da će za noć preći put do prestonice Belorusije, ali ni ne sluti da će imati previše vremena za odmaranje. Naime, na Beloruskoj granici proveli smo 7 sati. Da li smo bili sumnjivi ili su se carinici igrali sa nama, nije nam jasno. Znamo da smo potrošili dosta nerava da dva puta raspakujemo kompletan automobil, da nas pas onjuši i prođemo kroz skener. Umorni od torture, ili njihovim rečima od uobičajene kontrole, “pobedu” obeležavamo slikanjem kod znaka Belorusije. Ubrzo nailazimo na parking gde sva trojica hvatamo jutarnji san.


Bitno da ste dobro prosli pozz mongolci