Bečejca Đorđa Radonića, poznatijeg po nadimku „kalajdžija“, nisu znali samo u najvećoj potiskoj varoši, već po čitavoj Vojvodini i šire. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka razvio je posao i tako održao imidž višedecenijske majstorske radionice „Radonić“.
Ustvari, za sve je „kriv“ pradeda po majci junaka naše priče, Aron Živković, koji je bio poznati bečejski kazandžija. Kako je Đorđev otac, Sava Radonić Braca, još dvadesetih godina prošlog veka pod dedinim uticajem izučio kazandžijsko-mašinbravarski zanat u Novom Sadu i kasnije izrastao u vrsnog majstora, majstorski, ali i inovatorski, nerv preneo je na sina Đorđa, koji je vremenom modernizovao porodičnu „manufakturu“.
-Radilo se u radionici i zarađivalo. Pored kazana za pečenje rakije, po kojima je naša porodica bila poznata, proizvodili smo bojlere za električno centralno grejanje, prskalice za vinogradare i molere, a posebno je bila unosna proizvodnje presa za plastiku. Dnevno se zarađivalo po milion tadašnjih dinara, a popularni „fića“ je tada koštao 800.000 dinara. Pa sad ti vidi! Baš me je tada htela para, pa su mi jaja jata od 500 japanskih prepelica donosila zavidan profit, započinje „vraćanja filma unazad“ Đorđe Radonić.
Radio je, ali i putovao po čitavom svetu Đorđe. Posetio je, pored bitnih evropskih zemalja, Australiju, Kanadu, SAD... Video kako se tamo živi i odlučio da napusti Juguslaviju i preseli se u Kanadu. Istina, tu odluku je ubrzalo ovdašnje i tadašnje kruto birokratsko ponašanje prema preduzetnicima. Odvraćali su ga prijatelji, pa čak i supruga Magda, koja mu je rekla da se u međuvremenu, možda, nešto promenilo u toj Kanadi…
-Ne bude mi teško, odlučio sam da ponovo odem u Kanadu da vidim da li se to nešto zaista drastično promenilo. Znate šta se desilo? Sve kofere i nešto para sam odmah ostavio tamo, vratio se po vizu i ostali imetak, pa s porodicom smo 7. jula 1975. godine odleteo za Toronto. Kratko smo stanovali kod jednog prijatelja, već 15. avgusta se uselili u svoju kuću i samo dan kasnije tu sinu proslavili rođendan, nastavlja priča već 22 godine penzioner Đorđe. Iako sam relativno mlad otišao iz svoje zemlje, osećao sam se u njoj kao da mi je maćeha. Baš se mnogo jada i čemera nakupilo u meni. Razmišljao sam o tome kojim biznisom da se bavim i veću septembru odlučim se da otvorim štampariju, pa omogućim svima koji su imali šta da suvislo kažu i napišu, da to kod mene i „trukuju“. Pametnog sveta u Kanadi bilo na pretek, a ja bio prvi srpski štampar u gradu, pa sam maltene držao monopol. Osim komercijalnih stvari, najviše sam objavljivao crkvene magazine, novine i knjige. Bili su mi klijenti svi projugoslovenski orijentisani – pored crkava, ukupno 26 organizacija. Brzo su me prozvali „zajednički imenitelj“, jer sam od svih primao posao. Kao registrovani štampar, po zakonu sam morao da primam poslove i Kanađana. Vremenom se posao raširio do Australije, Engleske, SAD…

Bio je Đorđe vrlo aktivan i tamošnjem društvenom životu. Osnovao je ogranak Srpske narodne odbrane u Torontu, bio prvi predsednik i kum. Desetak godina je bio u Crkvenom odboru. Dobro je sarađivao sa ostalim projugoslovenski orijentisanim organizacijama i to je uticalo da su ga preplavili materijalom za štampanje.
-Niko mene nije pitao kad sam stigao da li se zaista razumem u štamparstvo, niti su mi tražili, kao ovde kod nas, silne papire. Tamo je svakom omogućeno da radi i ako bude posla opstaće, ako ne bude moraće da traži novo „uhlebljenje“. Važno je na kraju godine predati poresku listu na kojoj se gore iskaže promet, dole troškovi i vidi se čist prihod. Naviknuti kod kuće na „muljanje“, gotovo svi Srbi, uključujući i mene, šminkali su cifre, pa je ispadalo da gotovo nismo imali nikakav profit. Maltene, jedva da smo imali za hleb. No, kad se odlazi u penziju, shvatili smo koliko smo grešili. Sad sam u grupi penzionera koji dobijaju do 25.000 dolara godišnje. Da sam bio blje informisan i malo razmišljao, primao bih daleko više, vajka se Đorđe.

Iskoristio je priliku da se pe 22 godine, čim je napunio 55 godina života, penzioniše, a prethodno je sinove zbrinuo. Dragan, oženjen Roksanom, koja ima mađarske i ukrajinske krvi, nastavio je da se bavi štamparstvom, ali ne u očevoj štampariji. Specijalnost su mu turistički prospekti. Drugi sin je dobio ime po dedi Savi, oženjen je Libankom pravoslavne vere, bavi se servisiranjem i prodajom kompjutera.

-Kad sam otišao u penziju, moju štampariju su kupila dvojica Bosanaca i poklonila Eparhiji kanadskoj. No, vladiki je brzo dosadilo da se bavi tim poslom i štamparija je brodom stigla kao poklon Patrijaršiji u Beogradu. Penzionerske dane provodim s decom i unucima, a kada je trebalo bio sam ispomoć sinu koji ima štampariju. Dosta vremena potrošim na putovanja po svetu. Obišao sam tridesetak zemalja. Najčešća destinacija, pogotovo kada zima okuje Kanadu sa 15 do 20 stepeni Celzijusovih ispod nule, su Jamajka, Kuba, Meksiko, Panama… Tri sata leta avionom, nije skupo i zašto ne koristiti. Inače, zime u Kanadi jesu hladne, ali svaki dan sija sunce, pa je zima drugačija nego ovde u Panoniji. A što se snega tiče, grtalice uredno rade i tu, uglavnom, nema problema, pojašnjava Đorđe razliku između kanadske i naše zime.
Prvo ga je posao sputavao, a onda mu se nije dalo, sećajući se starih razočarenja, pa 24 godine nije dolazio u Jugoslaviju.
-Supruga Magda, s kojom sam trideset godina bio u braku, umrla je 1997. godine, a ja, pošto nemam rodbine u Bečeju, dve godine kasnije došao sam da obiđem tazbinu. Ovde sam našao novu životnu saputnicu Nadu i ona je od oktobra 1999. godine kod mene u Torontu. Sad dolazimo svakog leta, jer ona ovde ima dve ćerke i četvoro unučadi. Naravno, obiđemo i brojne prijatelje, a od kada smo ovladali ovim novim tehnologijama, stalno smo u kontaktu. Znam da više nisam onaj Đorđe s 20 i 30 godina, kada mi je sve bilo lepo u Bečeju, ali i sa ovih 78 vidim da to više nije grad moje mladosti, nostalgično zaključuje Đorđe Radonić.