“Popni se na planine i poslušaj šta će ti reći. Njihov će te mir obaviti poput sunca koje grli krošnje. Vetar će te opiti svežinom, oluje ti uliti novu snagu, a brige odlepršati poput jesenjeg lišća” – John Muir
Svake godine organizuje se skajraning maraton gde učesnici imaju priliku da trče u prirodi, osvajaju vrhove i savlađuju uzbrdice i nizbrdice. Naš sugrađanin, Danijel Lončarević, odabrao je da se bavi ovim atraktivnim sportom i u njemu broji velike uspehe i iskustva.
Kako si saznao za ovaj sport i kada si počeo njime da se baviš?
- Počeo sam da se bavim trčanjem, planinskim trčanjem, još kada sam imao 9 godina. Tata mi je uvek trčao i on me je odveo na Fruškogorski maraton i tu sam zavoleo trčanje. Bila je to ljubav na prvi pogled. Posle toga sam krenuo da se bavim atletikom, samo brzo se raspao klub u Bečeju. Posle toga sam trenirao i druge sportove, kajak, džudo…uvek sam bio u nekom sportu. Za skajraning trčanje sam saznao preko drugara i poveli su me jednom. Prva trka mi je bila Stara planina, 108 km. To mi je ostalo kao najteža i najdraža trka.Volim tu prirodu, više mi se sviđa to planinsko trčanje u odnosu na maratone i polumaratone. Trčiš, u prirodi si, penješ se na najviše vrhove i to daje posebnu snagu.
Opiši nam tvoju prvu trku.
- Nisam se spremao za tu trku i bogami bilo je ivici da li ću uspeti da je završim, jer je puno njih odustalo i bili su jako teški uslovi. Puno zavisi od vremenskih uslova kako će trka izgledati. Kada smo se penjali na taj vrh, zadesio nas je snažan vetar, bilo je još snega, a vrh Midžor je bio oko 2100 metara. Tu sam se smrzao jer nisam imao adekvatnu opremu, nisam imao majicu dugih rukava već kratkih, ruke su mi se smrzle, a posle sam stradao od ledene kiše i magle. U jednom momentu sam i drhtao i razmišljao da li ću uspeti da završim trku, koja je trajala 18 sati.
Iskustvo sa prve trke te nije sprečilo da nastaviš i da se opet oprobaš u trci?
- Ne, bukvalno kako sam prošao kroz cilj znao sam da ću se opet vratiti jer nema lepšeg osećaja nego kad pobediš sebe. Tada ti je nebitno koje si mesto zauzeo, nego da znaš da nisi odustao.
Koja si mesta posetio zahvaljujući ovom sportu?
- Ove godine smo prvo išli na Goč, tu sam osvojio drugo mesto. Posle Goča smo bili na Staroj planini, ta trka je najposećenija i dolazi puno ljudi iz inostranstva, a tu sam takođe osvojio drugo mesto. Išli smo na naš najviši vrh, Midžor. Posle smo išli na Rtanj, u blizini Sokobanje. Ono po čemu ću pamtiti ovu trku jesto to što sam se izgubio. Bio sam treći, ali poslednja dva kilometra pre cilja umesto da skrenem desno nastavio sam pravo i produžio još 5 km, tako da sam završio na osmom mestu. Nije mi bilo svejedno, ali moraš da govoriš sebi da i kada se nešto loše desi ima nečeg dobrog u tome. Prošle nedelje sam završio trku na Šar planini, a to je bila možda najlepša trka. Priroda je prelepa, proplanci, izvori odakle smo pili vode…Penjali smo se na vrh Ljuboten, koji je na oko 2500 metara. Pogled je fantastičan.
Vojvodina nije poznata po visokim brdima, kako se spremaš za trke?
- Ovde gde treniram, u Bečeju uglavnom, nemam brdo, dosta je teža klima u odnosu na planine gde je vazduh oštriji. Uglavnom praktikujem stepenice, bukvalno dok ne padnem s nogu. Sem trčanja, praktikujem i kros fit, plivanje, veslanje…na sve strane. Moraš da ojačaš telo da bi mogao da izdržiš te trke. Treniram 5-6 puta nedeljno, malo mi je teško da ukombinujem trening zbog posla, ali snalazim se. Ponekad odem u Crnu Goru kod tate pa treniram na planini. Nije tako monotono, uvek ima neko brdo i proplanak da se vide.
Kada se nađeš na brdu i nemaš više snage da nastaviš, šta je to što te motiviše da ne odustaješ?
- Često se nađeš u situaciji da ostaneš bez snage i smatram da dodatnu snagu možeš da crpiš iz prirode, iz tog pogleda, iz te vode. Na Staroj planini sam na teži način naučio da cenim prirodna bogatstva. Molio sam Boga da Sunce sija što duže kako bi se ugrejao, isto tako i da naiđem na neki izvor da uzmem gutlja, dva vode. Na Goču sam stavljao sneg u usta jer nije bilo izvora u blizini. Kad popiješ gutljaj te vode, osetiš snagu, o vazduhu da ne pričam, kao da napuniš baterije.
Da li misliš da su mladi nedovoljno informisani o ovom sportu?
- Sigurno da jesu, nekako ih danas druge stvari interesuju. Možda tu ulogu treba da odigraju i roditelji, da ih upute u to, jer sam i ja u sve to ušao zahvaljujući mom ocu. Da nije skajraninga, ne bih ni znao kakve prirodne lepote imamo. Nekako, što više idem na trke, osećam da mi sve više treba planina. Svakako bih preporučio trčanje kao najjeftiniji vid aktivnosti, jer ti trebaju samo patike.
Da li si razmišljao da se takmičiš van Srbije?
- Jesam, ali nekako još nisam upoznao Srbiju, imamo lepu prirodu i ima šta da se vidi. Dobio sam poziv od sestre iz Norveške, tamo su neke od najpoznatijih svetskih trka na primer Tromso sky race….Skupio sam bodove da učestvujem u svetskom prvenstvu u planinskom trčanju tj. skajraningu u Francuskoj, Mon Blan. Možda se prijavim sledeće godine. Učestvujem u trakama i u Crnoj Gori , a i Bosna ima jako atraktivne trke. Jahorina je jedna među njima. 22. septembra idemo na trku na Prokletije u Crnoj Gori.
Da li si se sprijateljio sa nekim učesnicima na trkama?
- Da, to je u jednu ruku i najveća draž i nagrada, da upoznaš te ljude s kojima prolaziš, da ne kažem, iste muke. Na trci na Šar planini sam bio prvi, a dečko koji je bio drugi je trčao sa mnom većinu trke. U jednom trenutku uglavio sam se u stene, nisam mogao nogu da izvadim i on mi je pomogao. Nije iskoristio situaciju da me prestigne i ostavi na cedilu, već mi je pomogao da izvadim nogu. Dobio sam puno poziva od drugara da dođem kod njih da treniramo zajedno, da se družimo i to je najveća nagrada.
Autorka teksta: Dunja Makša
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva. Medijski sadržaj nastao je u okviru projekta „Imaš pravo da znaš“, koji sufinansira opština Bečej