Stevan Doroslovački

Još jedna znamenita sportska ličnost Bečeja i šire otišla je u legende. Juče je preminuo, a danas u podne biće sahranjen na Pravoslavnom groblju, Stevan Doroslovački.

Prvi reprezentatvac Jugoslavije u kajaku iz Bečeja, učesnik Svetskog šampionata 1971. godine u Beogradu i nesuđeni olimpijac naredne godine u Minhenu, koji je kasnije svojim trenerskim radom doprineo da Bečej izraste u jedan od najreomiranijih kajakaških centara iz kojih su se u olimpijske vode vinuli Jožef Šoti, a nešto kasnije i dva Marka, Novaković i „srebrni“ Tomićević.

Stevan Doroslovački je bio i međunarodni kinološki sudija, renomirani lovac, publicista… Upravo zbog nabrojanih karakteristika, Stevan Doroslovački je bio zanimljiv sagovornik za reportažu koja je novembra 2016. godine objavljena u novosadskom Dnevniku, a mi je, ovom prilikom, u celosti ponavljamo.

NEKADA NESUĐENI KAJAKAŠKI OLIMPIJAC STEVAN DOROSLOVAČKI, DANAS JE VRHUNSKI LOVAC, KINOLOG, PUBLICISTA…

Psi – šampioni izdržavaju kajakaškog asa

Retki Bečejci nisu čuli ili lično ne poznaju Stevana Doroslovačkog (71), ali malo njih zna i koliko je zanimljiva ličnost. Stariji ga se sećaju kao vrsnog auto-mehaničara i kajakaša, potonje generacije da je vrhunski lovac i međunarodni kinološki sudija, te veoma kompetentan publicista… Ma, satima se može s njim divaniti.

Po završetku nekada vrlo cenjenog auto-mehaničarskog zanata, odmah me zaposliše u radionici pokojnog giganta, PIK „Bečej“. Uz izvrsne učitelje, postao sam jedan od najboljih majstora i tu ostao do penzije 2005. godine, veli Stevan Doroslovački.

Kajak mu je bio prva velika ljubav i od 1959. godine veslao je za tada Kajak kanu klub „Kornat“. Pre podne je radio, a po podne na Tisi, tako iz dana u dan, pa ga pozvaše u reprezentaciju. Nastupao je na Svetskom prvenstvu u Beogradu 1971. godine, naredne je trebalo na Olimpijske igre u Minhen, ali je zbog povrede ostao kod kuće. Zato se radovao, mada je odavno  daleko od kluba, što su Bečejci, Jožef Šoti 2000. u Sidneju, te dva Marka, Novaković i Tomićević, bili učesnici Olimpijada u Londonu 2012. i Rio de Žaneiru ove godne. Naravno da je bio na dočeku koji su „srebrnom“ Tomićeviću priredile komšije. Pogotovo što žive u istom bečejskom kraju „Picoderu“.

Prvi bečejski reprezentativac u kajaku Stevan Doroslovački otvorio je izložbu povodom sedam decenija kajaka u gradu kraj Tise
Prvi bečejski reprezentativac u kajaku Stevan Doroslovački otvorio je izložbu povodom sedam decenija kajaka u gradu kraj Tise

– Žao mi je Minhena, ali džaba kukati. Svu snagu sam bacio na gradnju Doma kajakaša kraj Tise. Poguralo je taj posao i nekoliko direktora, a svakodnevno su na gradilištu bili i Peter Biso, koji nam je održavao čamce, i mnogi drugi. Naš klub je ranije bio  ispred poznate „Halaš čarde“, no kad su rešili da je renoviraju, morali smo se seliti. Konjima i kolima mog dede prevezli smo sav materijal i sami sve zidali. Deca su prvo morala po 100 cigala da očiste i tek onda uđu u kajak. Od te 1972. godine, nažalost, malo se dogradilo, s malo sete primećuje Doroslovački.

S takmičenja je doneo brojne diplome, medalje, pehare ali posebno mesto pripada minijaturnom peharu s jednog od tri maratona na Savi od Brežica do Zagreba u konkurenciji veteranana.  Ni teže trke, ni manjeg priznanja!

– Voda hladna, Sava pomalo divlja, a biljke u vodi su nam otežavale veslanje. Na trenutke sam plakao, ali sam izdržao i pobedio. Kad na svečanosti, pehar kao rakijska čašica. Ipak, dolazio sam ponovo i još dva puta pobeđivao. Sećam se i trke u Zvorniku na Drini. Zaredom sam veslao dve trke u dužini deset kilometara. Prvo sam sa Stankom Popovim u dvosedu bio treći, a onda sam prešao u četverac i osvojili smo drugo mesto. A tek je bilo dobro s reprezentacijom. Plata redovna, a ja na pripremama u Košutnjaku ili takmičenjima po Evropi, ima se čega lepog sećati Steva.

Ram tesan za sva odlikovanja rasnih pulena
Ram tesan za sva odlikovanja rasnih pulena

Posle povrede, bio je trener do 1980. godine, pa se manuo kajaka. Samo prati rezultate. Još dok je veslao, družio se s lovačkim psima i 1962 godine postao lovac.

– To je kod nas porodična strast. Oca Milorada, neko vreme  predsednika Lovačkog društva, pratio sam odmalena, kao mene sin Ratko, a sad unuk Nastas od 11 godina. No, kakav bi lovac bio bez dobrog psa, a on ne postaje dobar rođenjem. S njim se mora mukotrpno i dugo raditi. Kinologijom se intezivno bavim od 1973. godine. Moj prvi pas Reks bio je nemački kratkodlaki ptičar, poreklom iz Slovenije, i ne zna se ko je koga više čuvao, ja njega ili on mene od starijih, ratobornih dečaka. Do danas sam ostao privržen toj rasi. Gotovo četiri decenije sam kinološki sudija, a vremenom sam stekao zvanje međunarodni kinološki sudija za sve vrste lovačkih pasa za rad i oblike, ponosno je naglasio Stevan Doroslovački.

Lepota od njuške do vrha repa
Lepota od njuške do vrha repa

Njegova kuća nikada nije bila bez pasa, a od 1982. godine Stevan je vlasnik uspešne odgajivačnice lovačkih pasa „Tisin cvet“. Sa svojim psima je nastupao na preko 400 kinoloških smotri, osvojio više od 150 titula u lepoti i radu, a najviše s psom Nuti fon Lindenkrojc – u prevodu „lipov cvet“.

– Kupio sam ga iz Nemačke kao kuče za ondašnjih 700 maraka, obučio i onda harao po izložbama. Na 120 nastupa osvojio je 55 titula. Nisam ga prodao, nego  ostavio, napario je, bar, 200 kuja, a svako parenje je bilo 150 maraka. Mnogo mi se isplatio i uginuo sa devet godina. Dva puta su moji psi predstavljali reprezentaciju Jugoslavije. Argo je 1979. godine na Evropskom prvenstvu u Nemačkoj osvojila prvo mesto u ekipnoj konkurenciji, a u pojedinačnoj konkurenciji bio je sedmi. Na Mondijalu u Umagu 1985. godine, Jugoslavije je bila šampion, a moj pas Nutri je osvojio u pojedinačnoj konkurenci šesto mesto, ponosan je Stevan na svoje pulene.

Sad ima osam svojih pasa u odgajivačnici, mada to blago broji, obično, deset do 15 kučića, ali su tu i tuđi psi.

– Već dugo moje hobije lov, održavanje automobila i druge radosti, izdržavaju tuđi psi, koji su kod mene na pansionu i obuci. Mesečna tarifa je 120 evra po psu, a svaki na obuci bude tri do pet meseci. Mnogi potom osvajaju priznanja na izložbama, dobro se to zna i odgajivačnica je uvek puna, dodaje Steva.

Psi u pansionu se raduju dolasku Stevana Doroslovačkog
Psi u pansionu se raduju dolasku Stevana Doroslovačkog

Već 11 godina, penzionerski dani Stevana Doroslovačkog su stalno ispunjeni. Posebno zadovoljstvo je kada zajedno uči pa ide u lov sa unukom Nastasom, koji je retko staro srpsko ime dobio po bratu pokojne supruge Branke. Već je brojna stečena priznanja za rad u lovstvu i kinologiji zaveštao unuku Nastasu, da nastavi tradiciju familije.

Držeći se izreke „Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati“ Stevan Doroslovački je decenijama saradnik brojnih novina i časopisa za lov i kinologiju, koautor je publikacije „Vek Kinološkog saveza Vojvodine“ i monografije mesnog Lovačkog udruženja izdate povodom 100 godina lovstva u Bečeju, a ne tako davno objavljena knjiga „Lovac i pas“, doživela je drugo izdanje.

Život je borba, pa ko izdrži

– Uvek sam bio borben sindikalac, pa se nisam čudio što je „mudro rukovodstvo“ PIK Bečej šest meseci pred penziju htelo da mi uruči otkaz! Naravno, pobedio sam ih na sudu, a slično i matično Lovačko društvo. Pre nekoliko godina me izbacili, ali dokazao sam nevinost i ponovo po ataru svakodnevno lovim. Život je borba neprestana, pa ko i koliko izdrži, kredo je kojeg se drži Doroslovački.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име