Potresna putujuća izložba „Ana Frank – istorija za sadašnjost“, pristigla iz Amsterdama, nakon Beograda, Kovačice, Šapca, Valjeva, Vrbasa i Pivnica, viđena je u Gradskom muzeju Bečej. Bila je to prilika da se stariji građani najveće srpske potiske varoši prisete svojih suseda Mojsijeve vere stradalih tokom Holokausta.
Ne zna se tačno kad i u kom obimu su Jevreji počeli da naseljavaju ove krajeve, ali je ključna bila liberalizacija politike bečkog dvora. Prvo je svojim ukazom carica Marija Terezija, na Vidovdan 28. juna 1751. godine, Bečej proglasila sedištem Potiskog krunskog dištrikta s privilegovanim trgovištem, koje je postalo jedno od frekventnih mesta monarhije. Potom je njen naslednik Josif II Patentom o toleranciji 1781, odobrio Jevrejima da se bave zanatstvom, zemljoradnom, umetnošću i školuju. (Mada je važio za čitavu državu, u njenom ugarskom delu, počeo je da se primenjuje tek dve godine kasnije).
Već 1800. imali su svog rabina Vebera u Bečeju. Do tada su njihovu decu, uglavnom, obrazovali putujući učitelji, ali, mada malobrojni, već 1817. godine osnovali su u gradu svoju školu. Gradske hronike beleže da ih je u varoši 1857. godine bilo 197, a 1880. znatnih 570, ili oko četiri odsto stanovništva. U međuvremenu su 1862. godine formirali svoju opštinu sa 676 članova, i 1883. godine u duhu istoricizma izgradili sinagogu, dar bogatog barona Jožefa Frajnda. U njoj su, sem verske službe, održavana predavanja o istorije izrailjskog naroda, ali i razni kulturno – umetnički programi.

Po dolasku su se Jevreji bavili otkupom vune, kože, perja… Od početka 19. veka prometom žitarice, sredinom istog razdoblja brašna, drvene građe i začina, pred kraj veka su se orijentisali na industriju i poljoprivredu, a vremenom su se počeli baviti i zanatstvom, držali su bakalnice i prodavnice druge vrste, poput apoteka, galanterija, drvara, modne konfekcije, parfimerije, tekstilne robe, bilo ih je koji su se bavili advokaturom, hitelijerstvom, držali su i gradsko kupatilo…
Početkom 20. veka najviše su se bavili trgovinom. Mada ih je bilo 270, oni su 1918. godine vlasnici 52 trgovačke firme, a Srbi i Mađari su zajedno imali 15. Posle sloma Austro-Ugarske, nastao je haos u gradu, mnogi su napustili Bečej, ali čim se situacija smirila vratili su se u svoje domove i ustaljenim poslovima. Desetak godina kasnije bilo ih je 363, a od 73 trgovaca u gradu, Jevreja je bilo 49.
Između dva svetska rata, Jevreji su imali zapaženu društvenu ulogu i, pridajući mnogo pažnje obrazovanju, postali intelektualna elita grada. Pre dolaska Hortijevaca 13. aprila 1941. godine, u Bečeju je živelo 280 Jevreja. Kraj rata je dočekalo samo osam, ali su se, kao i ostali, iselili u Izrael, a njihova imovina je postala državna.

Jevrejska opština se ugasila, sinagogu nije imao ko da održava, kupila je država plac sa oronulim zdanjem od jevrejske zajednice, a lokalna vlast je 1962. godine, bez razloga, odlučila da ga sruši i tu izgradi stambeno naselje!? Samo je nekoliko fragmenata velelepne bogomolje sačuvano u lokalnom muzeju, da podseća mlađe generacije na zajednicu koja je udarila temelj građanskom životu Bečeja.
Brojne jevrejske kuće su i danas reprezentativne, ali malo se zna da su njima pripadale. Groblje s nadgrobnim spomenicima od belog, sivog i crnog mermera ili crvenog kamena u starijem delu nekrpole veoma je zapušteno. Poslednjih godina je samo delimično očišćeno i korov raskrčen. Bio bi kompleks bogatiji da Jevrejima ubijenim tokom Velike januarske raciji 1942. godine večna grobnica nije postala hladna Tisa.
Poslednji su u svojoj porodičnoj grobnici sahranjeni bračni par Andor i Adolfina Verteš, koji su, videvši kakva je sudbina zadesila njihove sunarodnike, odlučili da se 1944. godine zajedno otruju. Voljom „drugova“ uništena je sinagoga, a groblje, pošto je na gradskoj margini, ostavljeno je da ga zub vremena dokrajči.
Prvi pokušaj osvetljavanja nekadašnjih sunarodnika zabeležen je u Bečeju krajem školske 1966/1967 godine, kad su bečejski gimnazijalci odali počast stradalom narodu priredivši pozorišnu predstavu „Dnevnik Ane Frank“. Potom je usledilo, gotovo, pola veka zaborava. Na fasadi bivše Jevrejske škole (u njoj je sada obdanište), otkrivene su 2011. godine dve spomen – ploče od belog mermera: jedna podseća na to da je otvorena 1886, a druga na postojanje sinagoge. Poslednjih godina se grupa „zavičajaca“ okupila oko projekta „Nasleđe jevrejske zajednice u Bečeju“, snimila dokumentarni film i štampala tematsku publikaciju „Jevreji u Bečeju“.
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva. Medijski sadržaj nastao je u okviru projekta „Javni interes u fokusu: Informisanjem ka većem ostvarivanju prava građana opštine Bečej“, koji sufinansira opština Bečej