Jutro je. Teško mi je bilo da ustanem jer sam znao šta me čeka. Viče kum od dole „Doručak!”. Silazim, a ono kafica spremna baš kakvu volim i miris još uvek toplog bureka koji mi budi krčenje creva u stomaku. Pokazivao mi je kum kako mu se žena i deca provode u Srbiji, ali i mi se ovde ne bunimo baš. Štaviše, odlično se zabavljamo.
Spremio sam stvari. I vreme je bilo da krenemo. Rastajem se sa svojim domaćinom, svojim prijateljem i kumom. Ništa mi teže nije palo nego ovo. Prvi susret nam je bio čudan. Zaustavlja me krupan čovek kojeg prvi put vidim u životu, a meni nije bilo ni do grljenja koliko sam bio ulepljen od sedišta. Nakon samo nekoliko sati već sam ga nazivao kumom. A sada se rastajemo. Hvala, kume i hvala vam svima iz Mitrovice i okoline… Posetiću vašu plažu, marsovci!
Preko telefona mi žele srećan put i Dragan i Peđa i nakon tih želja se upućujem u novu državu. Poslednju državu na spisku. Put me je dobro služio pa sam za vrlo kratko vreme stigao do granice.
Granični prelaz na delu Bocvane sam prošao bez stajanja. Tek kada sam stigao do table „Južnoafrički granični prelaz” znao sam da treba da se vratim. Potpuno je prethodni prelaz neobeležen i mogao sam tenkom proći, a ne Rinom. Obe granice prolazim vrlo brzo. Žurim da stignem do prve tačke spavanja, a to je Frajburg. Hvatao me jako umor i trebalo mi je hitno odmora. Ovde sam dolazio do raskrisnica sa sva četiri stop znaka.
Ovo me je oduševilo. Svi se zaustavljaju i onaj koji je prvi došao ima prvenstvo prolaza a za njim ide onaj koji je drugi došao itd. Poenta priče je da se svi zaustavljaju na raskrsnici zbog propuštanja pešaka, a zatim jedan po jedan prolaze. Fascinantna stvar koju svi strogo poštuju.
Dolazim do smeštaja, gde mrtav umoran pokušavam da zaspim ali mi jedna stvar ne izbija iz glave. Je li moguće da sam krenuo na put sa ciljem da ostavim Rina? Ne mogu da spavam, a umoran sam kao niko. Odlučujem da pokušam da vam napišem kako se osećam u ovom trenutku u nadi da ću pomoću vas uspeti da vratim auto. Mislim da je zaslužio da se vrati na srpsku teritoriju. Otvorio sam poklon koji sam dobio od Jovana o Dine nakon sinoćne večere u „Bull & Bush” i umalo mi srce nije stalo. Privezak, otvarač i nalepnica sa Nino i Rino inicijalima. Poklon je bio prelep, ali je baš pogodio u bolnu tačku. Ostaje mi samo da se nadam najboljem. Pripremam se i za drugu opciju, najgoru. Da se ipak rastajem sa Rinom. Tešim se mislima kako je samo parče metala i ništa više. Lažem jedino sebe.
Ljudi, ne zamerite na manjku fotki. Biće sutra. Danas bih da spavam. Nije mi baš do života. Laku noć.
Gde su ti sponzori? Šta ti u stvari izvodiš? Da li si uopšte isplanirao novac i obezbedio ga od sponzora. Kakvi brodovi, kakvi bakrači. Još ne mogu da te skužim, šta i za koga praviš ovaj cirkus, i šta je pozadina svega ovoga osim naravno „pomoći“ Ivani i tvoja čista zarada. Vidim da se lepo zabavljaš s tuđim novcem a preko svega treba ti još, i to od nas građana. Stvarno nemam reči. Nisi još ni stigao kući a već planiraš sledeće putovanje. Neka ti je Bog u pomoći, a vi botovi evo vam materijala za diskusiju. SREĆNO!
Ma neka me ljudi nazovu hejterom,ali brate neozbiljan si ,prepotentan i povrh svega si klinac… Prosli put ste za put u Mongoliju potrosili ako se ne varam oko 8000 evra koje ste navodno sakupljali za azil za napustene pse,azil nije dobio sve ukupno 900 evra,mogli ste odmah sakupljati od sponzora za azil…
Sada si otisao jos nize,iskoriscavas ljude i sponzore za navodno sakupljanje para za svoju drugaricu i njeno lecenje,licemeru,koliko si novaca potrosio na ovaj put,i jos plus prosis 3300 dolara,to je oko 3000 evra da bi vratio auto koji realno kosta 300 evra,koliko ce novaca dobiti Ivana od tebe kada se vratis,300 evra ili manje ? Razumeo bih da trazis 3000 evra za nju,i prvi bih ti uplatio prilog… ljudi sakupljaju sms-om novac za Lecenje malog Ivana Filipceva koji ne moze da hoda samostalno,jedna njegova terapija kosta 60 evra,znas li koliko puta 60 evra ide u 3000 evra?
Malo si pobrkao loncice i prioritete decko…
Bili ste mi simpaticni,ali sada mi se gadite
Sram te bilo,posalji auto kuci,a to ostani tamo gde si,hipokritu hedan,ljudi kao ti nam nisu potrebni u srbiji
Samo napred Nino,a vi sto pametujete iz dnevnih soba pokusajte da putujete ovakav put ,prepun rizika i neizvesnosti pa onda steknite kredibilitet da pricate.najlakse je pljuvati,poznati smo po tome.neko rizikuje vozeci po africkim prerijama,blatu, a vi udarili po pljuvacini iz sobe.
Humanitarna prica malo sutra,otislo dete malo do Afrike da se igra…
Posto se ponasas kao da spasava svet predlazem da mu ti posaljes 3000 evra,pa neka se i dalje vozika pod parolom da pomaze Ivani. A mogao bi recimo tih 3300 dolara odmah dati Ivani zar ne ? Ovako ce Ivana dobiti 300 evra a mozda i manje da bi se on zajebavao po nekim juznim Afrikama koje inace imaju asfaltirane puteve,malo se raspitaj decko,izgleda da dalje od Petrovog sela i Nadalja nisi ni otisao…
Pratim tvoje ( i Vase ) putovanje od prvog dana … ali sad ispade bas kontradiktorna prica oko humanitarnog karaktera ove avanture …
A vi bi svi da citate avanture i zavirite u kutke sveta iz ugla prosecnog coveka koji putuje sa minimalnim budzetom … e pa budite ljudi da ste kupovali novine o automobilizmu potrosili bi ste bar 500din , a realno 100din da uplatite coveku * preko 5000 ljudi koji prati na fb eto i transporta za yuga i extra 2000 za humanitarne svrhe .
I da vas podsetim da kad donirate crvenom krstu pare ili robu do krajnjeg korisnika dodje 30ak% jer ima mnogo osoblja koje nosi vozi reklamira radi itd … a sa druge strane nikome od vas nije palo da odete i nekom date 100din pomoci direktno …
100din je sladoled , pa preskocite jedan , ili kad shvatite da 80% nece uplatiti nista vi uplatite 300din to vam je pljeskavica manje ovog meseca ili pakla cigara
Ako mi se dogodi da ostanem bez goriva nekada ,obraticu se tebi,ti ces mi poslati novce jer si dobra dusa,nemoj kupiti boks cigara,5 pljeskavica i 10 slafoleda,ti gladuj a ja cu da se vozam 🙂
Sali se cika Mile,ja gde god idem ja isplaniram put do tamo,ali i put nazad,ovo je samo dokaz da je on neozbiljan klinac koji vredja nasu inteligenciju…
Znate li vi koliko juga moze da se kupi za 3000 evra?
Pre dosta godina iz zrenjaninske biblioteke uzeo sam knjigu, putopisnu reportažu “Putokaz za jug” koju je napisao Dušan Sekulić a u kojoj on opisuje svoje dogodovštine u stojadinu na putu od Kragujevca do Kilimadžara. Dušan Sekulić je rođen u obližnjem Kumanu a kao novinar Ilustrovane politike pridružio se ovoj ekspediciji koju je činilo 5 novih zastava 101 i 11 članova posade, automehaničara, novinara, fotoreportera, avanturista… I danas mnogi sa sa divljenjem i oduševljenjem čitaju i slušaju o ovoj fenomenalnoj avanturi.
Kao dete na nacionalnoj televiziji na crno belom ekranu gledao sam reportaže sa ovog putovanja, kao i reportažu od Ognjene zemlje do Aljaske koju je organizovala Tvornica automobila Sarajevo (TAS) čiji je član posade takođe bio Dušan Sekulić. Razmišljao sam kako bih voleo da i ja uradim jednog dana tako nešto. Naravno da nisam to nikada uradio a verovatno i neću, mada kada bi mi neko predložio da se pridružim nekoj novoj ekspediciji od Kragujevca do Kilimandžara, oduševljeno bih prihvatio ponudu istog momenta. Ali da mi neko kaže da bih trebao da idem sam u 30 godina starom autu i to do Južne Afrike, rekao bih mu da nema šanse da idem. Za takvu avanturu potrebno je mnogo više hrabrosti od one gde u društvu sa 10 ljudi i novim automobilima ideš negde, bez obzira što to bilo u vremenu bez interneta, mobilnih telefona i sl.
Ponosni smo što je neko sa ovih prostora prošao kroz ovakvu avanturu, svaka čast na hrabrosti i na podvigu vrednog poštovanja. Zahvalnost i sponzorima koji su nam omogućili da čitamo ove reportaže. A na zlurade komentare nekih marginalnih likova ne treba se obazirati, ionako niko ne može biti bog u svom selu. Živeo!